2020. je bila uistinu jedna specifična godina u kojoj je covid iz temelja promijenio postavke funkcioniranja i društva i gospodarstva. Sve ono što je bilo dostupno jučer, danas više nije bilo dostupno ili je makar bilo manje dostupno nego prije. Redovi u dućanima, baš kao u ratnim danima (za one koji to pamte), prazne police, navala na WC papir, brašno, konzerve i sl. Zapitate se je li to stvarno 2020. godina? Gdje ja to živim?
Covid je postao dio naše svakodnevnice, a nakon inicijalnog šoka (što se to događa?) u kojem smo svi (globalno) živjeli u iščekivanju vijesti što je sljedeće, države su se odlučile na relativno radikalne mjere zatvaranja gotovo cijelog gospodarstva. Bio je to još jedan veći šok, jer baš kao u ratu ljudi su tek tada ozbiljno shvatili da to nije pitanje samo WC papira i brašna, nego opće egzistencije. Imam li ja posao sutra? Što ću uopće raditi sutra, od čega živjeti i sl.
I tada dolazi ta ogromna globalna pomoć. Do tada nezamisliv, no „helicopter money“ je došao i ponudio ljudima, hm nadu. Države diljem svijeta su davale pomoć kako gospodarstvu, tako i direktno pojedincima. Tu je predvodila Amerika gdje su čekovi otpuštenim/(privremeno) nezaposlenim građanima dolazili na mjesečnoj bazi. Nešto dotad nezamislivo postalo je stvarnost, a deficit i od 20% GDP-a nije bio izuzetak, već pravilo. 20% da, dobro ste pročitali.
Monetarne vlasi (opet diljem svijeta) su to podržale znatnim smanjenjem referentnih kamatnih stopa, značajnim otkupima državnih obveznica dok su države izdavale puno novog duga kako bi si to sve mogle priuštiti. Nemojte zaboraviti kako i države imaju svoje prihode (poreze) kojih u tom trenutku nije bilo u tako obilatim količinama kako i prije jer ljudi su ipak značajno manje trošili (manji PDV), a i to što su trošili, trošili su na esencijalne potrepštine. I privreda je stala, a s njom i porez na dobit. Deficiti država su buknuli. No kao i uvijek, u tom trenutku nitko nije razmišljao tko će to platiti i što će biti s tim dugom u budućnosti.
U svakom slučaju, treba pohvaliti globalno koordiniranu akciju kako monetarnih, tako i fiskalnih vlasti jer bez tako ujednačene globalne reakcije i to trenutne, teško bismo mogli vidjeli tako brzi oporavak globalnog gospodarstva koji smo doživjeli već tijekom druge polovine 2020. godine. Naravno, uvijek se može postaviti i pitanje što bi bilo da nije bilo odluke o globalnom zatvaranju gospodarstva te je li to bilo nužno, no to je neka druga tema.
No što dalje? Države su preuzele sve više prostora u privredi, društvu, investicijama… baš u svakom smislu. Ljudi (generalno) su postali ovisni i očekuju i dalje neku pomoć, a očekivat će je opet u nekoj novoj krizi. Jesu li svi svjesni što su države napravile, koliko su novog duga izdale i da se to treba (nekako) vratiti prije ili kasnije kako bi država bila opet „fit“ (ako ništa drugo)? Nekako podsjeća na onu standardnu boljku svakog od nas kada dugom (privremeno) pokrpamo rupu. No ako nam prihodi ne narastu za koji mjesec ili kvartal, ta će rupa samo rasti, a problem postajati sve veći. Tu dolazimo do osnovnog seta izazova, naše bliže, srednje i dalje budućnosti; održivosti duga, generalnog utjecaja država te očekivanja ljudi i privrede za dalje. Da se razumijemo, tu nije pitanje niti jedne pojedinačne države, nego općenito pristupa i načina, ovisnosti koja se stvara. U menadžmentu bi to zvali mikro management, a kada manageri krenu mikro-menadžirati, obično zvono za uzbunu krene lagano zvoniti po firmama. Naime, ono najvažnije u svakoj firmi je struktura i poticaj svakome od zaposlenika da daju ono najbolje od sebe te preuzmu svoj dio inicijative te odgovornosti.
Neupitno, dovest će to i do izraženije podjele na nove i stare industrije, tj. industrije koje države sve manje mogu kontrolirati i nadzirati jer jednostavno države nemaju potrebnih resursa. Najbolji primjer je tu tehnološka industrija koja će se nastaviti širiti I rasti za razliku od one stare industrije koja čeka regulaciju, tj. države da kaže kojim smjerom te tempom (mogu) dalje. Tu nismo niti došli do nove inačice (fin)tech industrije koja dolazi s decentralizacijom. Države već sada nemaju resurse kontrolirati i nazdirati stari tech, koji je jako napredan za old industrije, a kamoli će to napraviti s novim techom koji tek dolazi.
U ovom osvrtu ne možemo se ne dotaknuti i zelene tranzicije. Čista petica za deklaraciju – do XX želimo biti net-zero ili što već. No nikada nitko nije pitao kako? Zatvaraju se termoelektrane, isto vrijedi i za nuklearke dok su potrebe za strujom sve veće (npr. električni auti). Upravo je to pokazatelj da kada ne raspolažete resursima, a radite ono što je „in“ ili ono što rade i drugi, na kraju najveći račun svega plate upravo građani u obliku poskupljenja ili pak lošije kvalitete pružene usluge. Najviše će tu stradati upravo stare industrije koje se ovako i onako ne mogu boriti s novim (tech-like) konkurentima, a na to dodajte i kako stare industrije imaju male marže, a snose najveći trošak zelene tranzicije u obliku iznimno skupih zelenih certifikata. Nismo se niti stigli zapitati gdje radi najveći broj ljudi, pogotovo u malo manje razvijenim zemljama? Upravo u starim industrijama, zar ne?
Iz perspektive ekonomske teorije vidjeli smo neuobičajno visoko koordiniraru snažnu ekspanzivnost i monetarne i fiskalne politike globalno, što je dobro jer ublažava krizu, ali i kontroverzno jer podiže očekivanja da država uvijek tako može i mora djelovati, te je za očekivati da i u sljedećim gospodarskim recesijama koje su imanentne tržišnim gospodarstvima jer predstavljaju pročiščavanje i jačanje gospodarskih struktura, države biti prislijene koristiti slične ili još izdašnije mjere čime će njihova uloga rasti i biti zapravo još teža.
Države koje su bile fit u makro smislu (mali dug, snažna privreda) su bolje prošle od onih koje to nisu, što šalje signal da se države koje su povećale dug radi sanacija posljedica krize moraju što prije razdužiti i postati ponovno fit kako bi mogle možda i opet odgovoriti na neke buduće poremećaje. Iako, što je manja uloga država (država što nevidljivija), to bolje. 😊
I tako se u ciklusu vraćamo na temu s početka priče; temu državnog duga i pitanja njegove održivosti/tko će ga vratiti? Iako će mnogu dežurni dušebrižnici zazirati od riječi privatizacija (ili monetizacija), to postaje realnost pogotovo u trenucima kada su globalna tržišta kapitala na svojim relativnim vrhuncima te nude iznimno atraktivne valuacije. Pa nećemo valjda čekati i prodavati u panici, kada su tržište na dnu, a državama će prijetiti default? Hm, možda i hoćemo ako sve veću kontrolu preuzme populizam, a država ne ostavi dovoljno prostora privatnom sektoru da preuzme svoju ključnu rolu poticanja rasta, inovativnosti te značajnog rasta produktivnosti.
Ovaj blog pripremljen je u informativne svrhe na temelju podataka dostupnih i poznatih INTERCAPITAL ASSET MANAGEMENT d.o.o. u trenutku njegove izrade i objave i kao takav podložan je promjenama. Cjelovit, točan i istinit opis UCITS fondova koji se spominju u ovom blogu, propisanih obveza i povezanih rizika, možete pronaći na web stranici: www.icam.hr/investicijski-fondovi gdje su dostupni i Prospekt i Ključne informacije za ulagatelje svakog fonda na hrvatskom jeziku. Iznesene informacije, mišljenja, analize, zaključci, prognoze i projekcije isključivo su u informativne svrhe i ne predstavljaju investicijski savjet ili preporuku glede kupnje, držanja ili prodaje financijskih instrumenata, niti ponudu ili poziv na davanje ponude. Iznesene analize temelje se na javno dostupnim informacijama, koje INTERCAPITAL ASSET MANAGEMENT d.o.o. smatra pouzdanima, ali za čiju potpunost i točnost ne preuzima nikakvu odgovornost kao ni odgovornost ni obvezu davati informacije o promjenama u iznesenim mišljenjima ili informacijama. Rizici povezani s ulaganjem u financijske, novčane ili investicijske instrumente koji su predmet analize nisu u cijelosti objašnjeni. Investitori trebaju donijeti vlastitu odluku o eventualnom ulaganju bez oslanjanja na blogu iznesene stavove.
PRIJAVITE SE NA NEWSLETTER send